ISUSOVA NEUMJERENOST…

Dakle, posto je korizma davno zapocela, moj post malo kasni za svim tjednicima i casopisima, jer je, naravno, glavna tema bila: korizma, post, pokora, odricanje…

Zelim malo ovdje nesto reci o umjerenosti, koja je, kako kazu majka svih ostalih kreposti!

Svi duhovni ucitelji, svi odgojitelji, svi koji se bave bilo kakvom formacijom, bilo redovnika, bilo laika, isticu (i uvijek ce isticati) umjerenost kao najvazniju vrlinu, najvazniju krepost od svih.
“Ako nju nemas, nemas nista!” – cesto se moze cuti po nasim odgojnim ustanovama!

Moram priznati da me ta umjerenost zapravo malo i plasi!
Neznam kako bih se izrazio, a da se moje razmisljanje ne shvati na krivi nacin!!!

Dakle, ovako: umjerenost (koja se u vecini slucajeva povezuje s hranom i picem ) oznacava nekakvu ravnotezu, oznacava nekakvu sredinu, nekakvu prosjecnost, nesto sto nije radikalno, nesto sto nije “ni tamo, ni ‘vamo”, nesto “izmedju”, nesto odvagnuto, nesto “nepretjerano”, nesto “vrlo razumno odmjereno” – uglavnom, kuzimo svi o cemu se prica! Covjek moze biti umjeren u jelu, u picu, u odmaranju (suprotno = lijenost), u odijevanju, u govoru (paziti na rijeci), u ponasanju, u radu, u odnosima medju ljudima, (nazalost ) i u ljubavi!

Covjek je cjelina (nije sastavljen od dijelova kao “lego-kockice”, ), tj. nesto ne moze utjecati samo na jedan dio nase osobe, vec utjece na cijelog covjeka. (Jedan banalni primjer: kada se covjek najede (tj. prejede), nije sposoban raditi nista; niti uciti, niti fizicki raditi, a kamoli moliti!)
Dakle, kada se covjek vjezba u “kreposti umjerenosti “, on to cini na svim razinama svoga bica, jer je upravo to sto je – cjelina!

Upoznao sam mnogo ljudi koji posjeduju ovu krepost!
Ipak, ta umjerenost, koju nerijetko ovdje sretnem, je nesto sasvim razlicito od onoga sto sam citao u zivotopisima svetaca (napose sv. Franje)! Ljudi koji, npr. za bozicni rucak jedu isto ono sto jedu svaki dan (ne zbog zdravlja, niti iz obzira prema siromasima, vec zbog umjerenosti), nikako mi se ne uklapaju u Franjinu “naredbu” da se “na Bozic i zidovi namazu mesom” (2Cel; 151. pogl.)! (napomena: nije se sv. Franjo volio razbacivati hranom, vec je na taj “neumjereni” nacin htio docarati vaznost i ljepotu bozicnog otajstva i s kolikim ga zarom treba slaviti!)

Osim kod svetaca, koji su ovdje izuzetak, cini mi se da umjerenost (koja se naizvana ocituje umjerenoscu u jelu i picu) danas dolazi u obliku gasenja svake strasti, svake pretjeranosti, svake radikalnosti, pa tako (nazalost) i svake pozitivne strasti (prema pozivu, prema obitelji, prema nekoj djelatnosti, prema studiju, prema molitvi), svake pozitivne radikalnosti (radikalne ljubavi prema bliznjem , radikalnosti vjere, radikalnosti poziva).

Pa se pitam; da je Isus bio umjeren u ljubavi (kao sto smo to mi) da li bi isao do kraja sa svojom otkupiteljskom zadacom, tj. da li bi otisao u smrt za nas, ili bi samo dosao do bicevanja i krunjenja trnjem i tada rekao svojim muciteljima: “Dosta je, decki; ovo je sasvim dovoljno!”?

Da je Isus bio umjeren u ponasanju (u odnosima sa ljudima) da li bi na onaj nacin istjerao trgovce i preprodavace iz hrama (Mt 21,12); da li bi dopustio da ga vide sa preljubnicama, sa carinicima, sa gubavcima, i sa ostalim javnim gresnicima (Lk 5,27); ili bi po noci, skrivajuci se, porazbijao sve stolove trgovcima u hramu; ili bi gresnike, u strahu od “zlih jezika”, susretao na skrovitim mjestima?

Da je Isus bio umjeren u govoru da li bi bas onako ostro govorio protiv farizeja i ostalih dvolicnjaka, npr.: sedmerostruki “JAO VAMA!”(Mt 23,13); ili bi ih pozvao na kavu i “procavrljao” s njima?

Da je Isus bio umjeren u molitvi da li bi tolike noci probdio, da li bi tolike zore docekao moleci za nas, moleci za svoje otkupiteljsko poslanje (Iv 17); ili bi samo izmolio “Andjeo Gospodnji” i “Zdravo, Marijo” za duse u cistilistu?

(Na kraju krajeva, da su Isusovi ucenici bili umjereni u picu na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-12), ne bi Isus morao bas tada uciniti svoje prvo cudo, zar ne? )

Mi se toliko “usavrsavamo”, toliko se vjezbamo u umjerenosti da jednostavno “sve puca” od umjerenosti!!!

Toliko smo umjereni, npr.: u ponasanju, da vise neznamo covjeka potapsati po ledjima (ili, ne daj Boze, zagrliti!) kada je ocito da mu to moze pomoci i kada vidimo da mu je to potrebno (ali vrijedi i kada “nije potrebno”, vec i kao izraz bratske bliskosti)!

Toliko smo umjereni u govoru da vise neznamo izreci niti rijec podrske bratu kada vidimo da mu je tesko, kad se lomi, kad se trga i muci!!!

Toliko smo umjereni u odnosima s ljudima da smo zaboravili na bratsku opomenu (da ne bi nekog, oslobodi Boze, uvrijedili!)!!!

Toliko smo umjereni u osjecajima da vise nista ne osjecamo kada jedan brat, s kojim smo dijelili kruh, molitvu, svakodnevni zivot i probleme, napusti nas nacin zivota! (“pokojni” ima vise zivota u sebi od onih koji ga tako prozivaju!)

I jos ima “vrlo puno” primjera...

Nego, nisam ja protiv umjerenosti, znam da je to jedini put do iskorijenja “zlih” strasti, ali upravo cesto puta “sa korovom iscupamo i zito”!!!

I tako, nekad mi se cini da je bolje uz neumjerenost u ljubavi trpjeti jos "neku vrstu neumjernosti", nego biti umjeren u svemu – pa i u ljubavi!!!

U svakom slucaju, “fala Bogu (!)” da je Isus bio neumjeren u ljubavi, jer bi inace nase otkupljenje zavrsilo vec u Maslinskom vrtu... ( - e, onda ne bi dobro prosli!)