VJETROMETINA
ponedjeljak , 20.02.2012.(Osvrt na život pojedinca u zajednici)
Vjetrometina – predstavlja pomalo uzvišeno područje koje je izloženo ponajprije vjetru,
no i kiši i ledu, te jednostavno svim vremenskim neprilikama;
u isto vrijeme ne postoji neka prikladna zaštita kako bi se čovjek zaštitio.
Ta slika pojave koja se svakodnevno javlja u prirodi može se slikovito primijeniti na život u zajednici, redovničkoj, a onda, vjerujem, i u bračnoj i obiteljskoj zajednici.
Nekako, razmišljajući o zajednicama (redovničkoj, obiteljskoj, prijateljskoj...), došao sam do ove slike vjetrometine koja je, barem meni osobno, puno pomogla u objašnjavanju stanja pojedin(a)ca u odnosu na zajednicu.
Tako sam, u razmišljanju, došao do zaključka da postoji tri vrste ljudi: «vjetrometači», «spiljski ljudi» i oni treći, oni su nekako između prve dvije skupine. 
Čovjek koji se nalazi na «vjetrometini zajednice» (= vjetrometač) stoji na toj uzvisini s koje vidi stvari bolje i bistrije nego kada bi se nalazio u nekoj spilji gdje bi bio zaštićen od udara vjetra i kiše.
«Vjetrometač» doživljava udare vjetra kao nešto što ga pročišćava, kao nešto što pročišćava njegovo srce i razum.
Naleti kiše s takvoga čovjeka samo speru ono što je nepotrebno i suvišno.
Biti na vjetrometini znači biti spreman za sve udarce koje ti život može donijeti i spremiti.
Ipak, na vjetrometini ne znaš s koje strane će slijedeći udarac doći i s koje strane će te led stući i ne znaš kada će te vjetar iznenaditi i kada ćeš se naći na udaru bure koja će te slediti do kostiju.
Takvi ljudi neočekivano primaju udarce, no ti udarci ih ne oslabljuju niti obeshrabruju, već ih upravo učvršćuju i jačaju na njihovu životnom putu. 
Najteži udarci su upravo oni koji dolaze od voljenih osoba. 
Zato i prvotna reakcija može izgledati malo pretjerana.
Ipak, treba imati na pameti da je razočaranje toliko veliko koliko je bilo veliko oduševljenje tom osobom koja je uvrijedila. 
Ipak, «vjetrometač» neće ostati u tom stanju dugo, već će prihvatiti činjenicu da je i onaj kojeg voli sposoban napraviti neku pogrešku ili glupost, baš kao i on sam.
Shvatit će da je poštovanje i ljubav (bilo prijateljska, bilo bratska) veća i jača od neke uvrede ili gluposti, koja se, u trenutku kad je napravljena, činila kao smak svijeta.
Ovakvi udarci, ali i opraštanje koje slijedi nakon toga, mogu samo učvrstiti zajednicu, tj. prijateljstvo.
Upravo se ovdje vidi veličina «vjetrometača» koji opraštaju unatoč svim udarcima i uvredama.
Naime, sam Isus je bio tip čovjeka koji je stajao na vjetrometini pokazujući nam primjerom što i kako treba činiti.
Nije se bojao udaraca ljudi i uvijek se izlagao nevremenu farizejskih zlih jezika.
Već sam spomenuo spilju, kojoj mnogi članovi mnogih zajednica pribjegavaju tražeći u njoj utočište od nevremena života.
Naime, ljudi koji pribjegavaju spilji su vrlo ograničena pogleda i imaju uske životne vidike, jer im mrak njihove spilje dopušta da vide vrlo malo, skoro ništa (osim sebe samih).
Ipak, i oni vide ono svjetlo koje dopire sa ulaza u spilju, pa imaju šanse i prilike izaći van i «progledati».
Najveća opasnost je ta da se dogodi odron kamenja i trajno zatvori izlaz iz spilje...
«Spiljski ljudi» i «vjetrometači» nisu na suprotnim stranama, niti su neprijatelji, već su ovi vani pozvani pomoći onima drugima da izađu van, na svjetlo.
«Vjetrometači» se ne smiju uzoholiti i smatrati sebe boljima od ljudi u spilji, već oni moraju znati da su pozvani na stalno pročišćavanje svoga srca i uma i na neprestani rast.
Veličina «vjetrometača» jest upravo u tome što sebe smatraju ljudima kojima je potreban neprestani rast i neprestano usavršavanje.
Također i to što kritiku ne smatraju napadom na njihovu osobu, već upravo pomoć pri osobnoj izgradnji (naravno, razlučujući pri tome zlonamjernu kritiku koja uništava ljubav i dobronamjernu kritiku koja je iznikla iz ljubavi).
Treća skupina koju sam na početku naveo, po mom mišljenu bi bili ljudi koji su izašli iz spilje.
Takvi stoje izvan spilje, nekad prošeću i dalje nego što se usude, no čim se pojavi nevrijeme, oni – trkom u spilju!
Naime, nisu još uvijek spremni podnijeti udarce i nevrijeme, iako se trude da to postignu.
Nisu dovoljno jaki da podnesu nalete vjetra i bure, ali idu pravim putem i vide kako je lijepo, a u isto vrijeme teško imati otvorne oči, srce spremno na provjetravanje, propuhivanje, promjenu, obraćenje (metanoetai)...
Biti na vjetrometini znači gledati dalje od svoga ograničenog pogleda, znači otvarati nove vidike sebi i drugima, znači vidjeti ono što ne vide oni koji se nalaze u mraku svoga brloga, znači sebe stavljati na raspolaganje, znači primati kritike, kao i pohvale, znači podnijeti neke loše stvari za dobrobit zajednice...
Tko shvatio, shvatio!
(napisano "davne" 2007. god.)
komentiraj (0) * ispiši * #
