redovnički zavjeti - šta je sad to?

petak , 18.09.2009.


Poznata su tri redovnička zavjeta – čistoća, poslušnost i siromaštvo.
Oni su prečesto shvaćeni kao nešto što bi čovjek morao postići za svoga redovničkog života. Ali to je krivo, jer zavjeti nisu cilj i smisao života jednog redovnika.

Zavjeti su samo sredstvo na putu postizanja onog pravog cilja!
A cilj je, kako kaže obred zavjetovanja, "postići savršenu ljubav u služenju Bogu, Crkvi i ljudima", tj. "imati isto mišljenje (tj. osjećaje) kao u Kristu Isusu." (Fil 2,5)


Dakle, kako će reći sv. Toma Akvinski, ako jedan od zavjeta sprečava da čovjek postigne tu "savršenu ljubav" onda taj zavjet nema smisla.
To se često dogodi kada se zavjeti krivo shvate, najčešće kao zabrane koje se kažnjavaju paklom (ili slično).
Truditi se cijeli život sačuvati nepovrijeđenim zavjete, a zanemariti ono najvažnije, jest samo biranje lakšeg puta u životu.

Zavjeti nisu apsolutno odricanje u svrhu gašenja svih životnih strasti, već gorljivo (čak i strastveno) zalaganje za taj životni cilj koji smo odabrali, tj. "savršenu ljubav."

Smatram da život u braku nije puno različit od ovoga, jer ženidbom tek počinje pravi život, pravo zalaganje "za nekoga".
I tek onaj tko se bude zalagao do te mjere da samoga sebe u potpunosti daruje drugome, tek taj će biti istinski sretan.
Nije to ono negativno samozatajenje u kojem se čovjek uzalud troši, već ono plodno zalaganje za drugoga.
Rekao bih, isti je cilj braka i redovničkih zavjeta: "postići savršenu ljubav."
Zavjet čistoće se može usporediti sa vjernošću prema bračnom drugu koju obećaju jedno drugom još na vjenčanju.
Zavjet siromaštva se može usporediti sa zajedničkim raspolaganjem materijalnim sredstvima za dobro obitelji i postavljanje zajedničkih prioriteta u životu (gdje novac ne smije biti na prvom mjestu).
Zavjet poslušnosti možemo usporediti sa ravnopravnom podjelom dužnosti i zadataka među supružnicima, te poštovanjem i ravnopravnošću među njima.
To se nikako ne može postići bez jednakosti među osobama, iako se čini, često puta, da netko više vrijedi od drugoga (npr. u obitelji onaj tko zarađuje više ili u samostanu onaj tko je poglavar).

Nije toliko "vanzemaljski" taj redovnički život.
Dapače, obiteljski i redovnički život su jako slični.
Birajući jedan od ta dva načina života, čovjek ne bira između Boga i čovjeka.
Ne možemo reći da je redovnički život okrenut samo i jedino drugoj ljudskoj osobi, a redovnički život samo i jedino Bogu.
Oba načina života su okrenuti i prema Bogu i prema čovjeku.
Obiteljski sklad će zasigurno biti narušen bez onog istinskog vjerničkog odnosa članova obitelji s Bogom.
Isto tako će redovnički život izgubiti smisao ako ne ispuni svoju dužnost služenja ljudima (pa čak i oni redovi koji su posvećeni samo molitvi imaju bar neki način da stupe u kontakt s drugim ljudima ili da im pomognu).


Redovnički zavjeti su često puta krivo shvaćeni, pa čak i zlorabljivani.
Zavjet čistoće često puta postane izlika da se smatramo vrednijima od ljudi koji robuju "zemnim strastima", a u isto vrijeme iznutra se uopće ne razlikujemo niti najmanje od tih koje sudimo.
Zavjet poslušnosti često puta bude iskorišten od strane nadređenih da svoje podređene "nauče pameti" ili pak podređeni koriste zavjet poslušnosti kako bi se riješili svake odgovornosti.
Zavjet siromaštva danas možda izgleda smiješan, jer imamo sve što nam treba – nismo siromašni!
Često se "duhovno" tumače i na taj način njima manipulira.

Mislim da je danas ispravno malo drugačije gledati na zavjete.
Čistoća mora biti prvenstveno duhovna čistoća, čistoća srca i duše, a ne sav naglasak stavljati na fizičku čistoću.
Time se izbjegava ona dvoličnost kada se odriče od braka, a željom i mišlju se griješi. Duhovna čistoća potiče onu fizičku (i obrnuto, naravno).
Zavjet siromaštva bi trebao poprimiti jedan malo inteligentniji oblik.
Tj. ono što ti stvarno treba, to svatko ima pravo posjedovati.
Ne treba uskraćivati ono što služi u činjenju dobra drugim ljudima.
Poslušnost mora biti dijaloška.
Tj. poslušnost u kojoj smiješ reći svoje mišljenje i tražiti objašnjenje, iako na kraju zadnju riječ ima nadređeni (koji ipak preuzima odgovornost za sve).

U temelju zavjeta poslušnosti bi trebao biti prijateljski odnos među braćom.
Prijateljski odnos omogućava ljudima da budu jedni drugima podložni i poslušni, ne zato jer su prisiljeni, već zato jer to žele sami od sebe.
Prijateljski odnos bi zapravo trebao biti temelj svim drugim odnosima među ljudima.
Jednako tako treba biti prijateljski odnos i među supružnicima.
Jer, ako supružnici ostanu samo "partneri", a ne postanu i prijatelji, onda će teško živjeti u skladu, miru i ljubavi.
Naravno, to nije onaj prijateljski odnos gdje prijatelje smatraš samo onima s kojima se možeš preko vikenda napiti i gluposti raditi, već onaj prijateljski odnos u kojem vlada razgovor, dijeljenje problema, savjetovanje, bezuvjetno pomaganje, neosuđivanje, utjeha, "rame za plakanje"…


---------------------------------------------------------------------------------

Službene definicije redovničkog zavjetovanja možete lako pronaći na internetu (dosta je upisati u "google" ono što te zanima), ali ovo je dio mog razmišljanja o svečanim zavjetima koje će nas četvorica dati u našem dragom Vukovaru slijedeći tjedan (a ostalih 15 fratara će to učiniti (ili već jesu) na drugim mjestima u drugo vrijeme diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine).

Eto, sretno nam svima bilo! smijeh
Pratite nas u molitvi!

mah hrvatska wave

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.