ŽABA

utorak , 12.11.2013.

Poznato je ono... žabu ubaci u vrelu vodu i ona će odmah iskočiti iz vode, jer je voda prevruća.
Ali kada bi se tu istu žabu ubacilo u hladnu vodu (koja joj nije nikakva prijetnja) i kada se voda polako zagrijava, žaba bi ostala i dalje u vodi.
Ostala bi žaba sve dok voda ne uzvrije do kraja i dok ne bude kasno da se spasi...

Kada sam prvi put čuo za to (a to je stara "fora"), pomislio sam: "Lude li životinje!"
Čudio sam se da postoji takvo biće koje ne primjeti smrtnu opasnost u koju ulazi!

Postoji, moram primjetiti ili priznati (uzmite kako želite), još jedno (meni poznato) biće slično toj žabi u toj istoj stvari!
Sigurno ste pogodili, to smo mi - ljudi!

Naše ljudsko "prilagođavanje" grijehu i zlu je nevjerovatno slično ponašanju ove žabe iz početka priče...
Čovjek se malo-pomalo prilagođava situaciji koja je oko njega, tj. dopušta da ga okolina oblikuje,
iako bi on trebao oblikovati svoju okolinu!

Ima mnogo životnih primjera koji potvrđuju ovu misao (treba malo samo pogledati u svoju prošlost: kako smo se "naviknuli" na neki porok, slabost, grijeh, nešto loše...).
Svaki od nas će načelno biti protiv zla i grijeha, ali kada pogledamo malo dublje u sebe, onda možemo vidjeti da to "načelno" nije baš naše "životno" (ono što živimo).

Svaka napast se približava lukavo i (skoro) neprimjetno i zbog toga je (možda) teško bdjeti nad svakim dijelom svoje osobnosti i života!
Napast nam laska, ulizuje nam se, pogoduje nam, nagovara nas, daje nam (vrlo uvjerljive) razloge...

(POLAKO SE VODA ZAKUHAVA!)

Prihvaćamo laskanje napasti i polako se približavamo odluci da padnemo / sagriješimo.
Prihvaćamo "valjane" razloge koje nam napast nudi, a koji tako jako ugađaju našoj taštini, našoj oholosti, našoj "samodostatnosti"!
Polako počinjemo stvarati i opravdanja!
Spremni smo čak stvoriti sebi i (naravno, krivu) sliku Boga koji razumije, a time i (neznam po kojoj logici) podržava naše slabosti...

...a to je potpuno drugačije od onoga što je rekao sv. Pavao:
"...dan mi je trn u tijelu...", ali još kaže (drugdje): "...dobar sam boj bio!"

Biti svjestan svojih slabosti jest blagoslov od Boga i to je najveća snaga koju čovjek može imati!
Biti svjestan svojih granica i mana je bogatstvo za čovjeka!

Jer znaš protiv čega se trebaš boriti, i poznaješ svoga "neprijatelja"!

...ali opravdavati svoje slabosti, mane, granice, grijehe... to znači biti rob istih, a to je jednako prokletstvu, daleko od blagoslova!

Na taj način malo - pomalo dovodimo sebe čak i do smrtnoga, teškog grijeha... i tu nema više priče, tj. kako bi Crkva rekla: "Teškim grijehom se prekida "veza" s Bogom i čovjek izlazi iz stanja milosti!"

Opravdavati svoj grijeh/stanje grijeha/grešnost čini da se sve više udaljujemo od Boga i približavamo, eventualno, nekom drugom "bogu" kojeg smo mi zamislili u našoj glavi...
Moramo se osuditi pred Bogom, iskreno i pravedno, i probuditi iskreno kajanje u sebi za sve zlo učinjeno!
A smisao toga (i smisao sakramenta ispovijedi) jest OBRAĆENJE, tj. "vratiti se Bogu s revnošću deseterostrukom"!

Najlakše je stvoriti sebi sliku Boga koji je toliko "ultra-milosrdan" će mi oprostiti moj grijeh i prije nego ga učinim, tako da ja (zapravo) imam opravdanje i "poticaj" da učinim nešto jer znam da će mi Bog oprostiti.
Pošto Bog "razumije" moju slabost i ja znam da on to razumije, i znam da je "ful - skroz - do kraja" milosrdan i da će mi oprostiti, onda ja mogu već unaprijed očekivati oproštenje za nešto što još nisam učinio, ali mislim to učiniti...jer "Bog je veći od svakog grijeha", a "ja sam samo slabi čovjek"... (i slične fraze...)

...i tako čovjek, zahvaljujući krivoj slici Boga koju si je stvorio u pokušaju opravdanja svoje slabosti, postavlja sebe upraviteljem Božjega milosrđa!

(U OVOM TRENUTKU ŽABA JE VEĆ DEBELO KUHANA,
A VODA VEĆ ISPARILA IZ LONCA!)

Znamo da Boga ne možemo "vući za nos"!
Znamo da nema pregovaranja s Njime!
Nema "muljanja" s Njime!
Nema tu veza, vezica, kumova i poznanika koji nam mogu "srediti nešto" kod Njega!
Znamo da se kajanje ne može odglumiti (bar pred Bogom)!

Bog jest uistinu neizmjerno, bezgranično, apsolutno, "do kraja - ful - skroz" milosrdan!
Istina je da je veći i od najvećeg grijeha koji mi možemo učiniti!
Istina je da smo mi slabi ljudi i grešni!
Istina je nas Bog razumije!

Ali znamo da nema oprosta ako nema iskrenoga kajanja i zato se nemožemo igrati sa Božjim milosrđem!
Ne da Bog ne bi htio nekome nešto oprostiti, već nemože oprostiti onome tko se iskreno ne pokaje!
Samom Bogu je zapriječeno oprostiti čovjeku, ako se čovjek ne pokaje iskreno!


...nakon svega ovoga ovdje rečenoga, više - manje povezanoga , nije cilj bio uplašiti nekoga bilo kojom riječju, već malo podsjetiti na neke zamke u koje možemo upasti...

i još važnije:

posvjestiti si da Bog uistinu jest strpljiv i dobar s nama, i jedva čeka da spoznamo Njegovo milosrđe koje čovjeka tako preobrazi da ga udalji od svega zla i grijeha i pomogne mu da se Bogu vrati s "revnošću deseterostrukom", živeći po Njegovoj volji i vršeći ono što je Bogu ugodno...ne iz straha od "strašnoga" Boga, već iz ljubavi prema neizmjerno dobrome, neizmjerno milosrdnome, neizmjerno strpljivome i neizmjerno poniznome Bogu!!!