BOLEST

petak , 09.01.2009.

Kako pomiriti neizmjernu Božju dobrotu sa zlom koje susrećemo u našemu životu?
Donekle i “razumijemo” kada nam netko učini zlo
– čovjek je pokvarljiv i zna biti jako zao!
Ali kako sebi objasniti neko zlo koje nema nekog vidljivog uzroka – kao npr. neka teška bolest kojoj se ne može otkriti uzrok?
Kako tada pomiriti vjeru u Boga, koji je Svemoguć i Dobar, sa tom bolešću, tim zlom koje je nas (ili nama dragu osobu) pogodilo?

Možda ćemo najprije reagirati optužujući Boga ili govoreći da je to kazna Božja ili što god drugo.
Bog, koji je Dobar, nikome ne želi zlo.
Ipak, čovjeku je dao slobodu da čini “što želi”; jednako tako je dao slobodu i svemu ostalome što je stvorio, npr. planet Zemlja je veliki organizam koji se u slobodi razvija i evoluira.
Bog ne želi čovjeku oduzeti njegovu slobodu, koja je u biti najveći Božji dar, jer bi tada on postao robot koji izvršava što mu se naredi. Bog to ne želi, On hoće da čovjek u slobodi odabire prave odluke i ide pravim putem.
Jednako tako neće oduzeti slobodu ničemu stvorenome, pa tako ni našem tijelu koje je vrlo kompliciran organizam. Naše tijelo u svome razvoju nekada doživi da mu normalni procesi zakažu ili da ne ide sve po ustaljenom redu, te tako nastaju razne bolesti (bilo tjelesne, bilo duševne).

Vjera nam pomaže na taj način da prihvatimo situaciju u kojoj jesmo i da s nadom i ufanjem u Boga idemo naprijed sa mišlju da je sve u Božjim rukama i da on zna bolje što je dobro za nas nego mi sami. Često puta puta mislimo da znamo bolje od Njega i zbog toga puno puta ne shvaćamo putove na koje nas on stavlja. Vjera nam pomaže da Bogu kažemo “DA!” čak i kada nam se čini da to nema smisla.

Ipak, ako bi u tim trenucima imali i najčvršću vjeru, ni to ne znači da će Bog učiniti onako kako mi želimo. Naša vjera neće natjerati Boga da djeluje kako se “nama hoće”. Naša vjera nas “obvezuje” da prihvatimo i one stvari koje nam se događaju, a nisu ono što mi želimo, dapače, možda su to čak i neugodne, bolne i ružne stvari od kojih ne možemo “pobjeći”.
I tada nam se možda čini da nas je Bog napustio i izdao – baš kao što je se Isusu na križu to učinilo: “Bože moj, zašto si me ostavio?” Ipak, njemu je uvijek na srcu bila rečenica: “Oče moj, neka bude volja Tvoja!”

Prihvatiti stanje u kojem se nalazim ne znači prestanak borbe za život, za zdravlje, za boljitak, već znači biti svjestan svog realnog stanja i u tom stanju dati sve od sebe.
Čovjek koji je prihvatio svoju nevolju nije odustao od borbe, već je spriječio da postane podijeljena osobnost koja ne živi u stvarnosti u kojoj se nalazi!



Prihvaćajući svoju bolest prihvaćamo Božju tajanstvenost i prihvaćamo činjenicu da mi Boga ne možemo nikada do kraja spoznati niti shvatiti (a tako niti njegove odluke).

Zato možemo i mi reći:
Brate, baš su “čudnovati ti putevi Božji!”
Ipak, trebali bi dodati:
“Vjerujem u Boga i zato me nije strah ići tim (čudnovatim) putevima!”