Tri retka evanđelja za početak korizme
srijeda , 25.02.2009.Mk 1,12–15
Odmah da ispravimo dvije “neistine” iz naslova.
Niti su ovo tri retka, niti je ovo evanđelje od Pepelnice, vec od Prve korizmene nedjelje – ali bio sam blizu. 
Opet, s druge strane, iz toga malog odlomka možemo izvući dosta korisnoga oslanjajući se na dva, po meni, važna pojma, a to su obraćenje i pustinja
“Obratite se!” – pa taj Isus nas stalno iznenađuje sa svojim zahtjevima.
Pa, na šta više da se obratimo?
Pa nismo muslimani da se moramo obratiti na kršćansku vjeru!
Kršteni smo, idemo u crkvu, činimo što moramo… šta još treba? 
Bogu hvala da postoje egzegeti, jer tako znamo da riječ koju Isus koristi (“obratite se”) ne znači prelazak s jedne na drugu vjeru, već znači doslovno: promijenite misao, promijenite naum, promijenite mentalitet.
Eto, sad nam je jasnije… možda(?).
Čovjek se pita: “Pa kakav je to moj mentalitet da ga trebam mijenjati? Što je to tako pogrešno kod mene da se trebam toga riješiti? Ja se i ovako osjećam dobro i nemam potrebu mijenjati bilo što!” 
Ipak, ako čovjek gleda malo dalje od vlastitog nosa, može primjetiti da postoji jedan mentalitet našeg društva koji se polako uvlači i u naše živote i postaje dio našeg vlastitog mentaliteta.
Što li je to?
Pa, dosta je uključiti TV i vidjeti po raznim emisijama što nam se nudi kao gotov proizvod: svi lijepi, mladi i savršeni naizvana, a iznutra k’o zna kolika praznina(?), a nameću nam se kao uzor za nasljedovanje.
Dosta je vidjeti malo oko sebe: usred ove ekonomske krize, industrijalac ili direktor nije zaradio dosta novca da si kupi petu vikendicu na moru ili sedmi auto, pa zbog toga mora otpustiti 20-ak radnika ostavljajući ih bez kruha. 
Nažalost, često taj isti direktor redovito pohađa nedjeljnu misu i na velike blagdane je u prvim redovima…
Pod utjecajem tog mentaliteta i mi postajemo željni nekih stvari koje nam zapravo ne trebaju i od kojih vjerojatno nemamo koristi, ali bez obzira na to želimo ih, jer svi to žele, pa onda “kud svi Turci, tud’ i mali Mujo”… 
Ne samo da želimo materijalne stvari, već često puta želimo mijenjati sami sebe imajući na umu neku idealnu osobu kojoj želimo biti slični.
Ili, još gore, želimo postati netko drugi tko, naizgled, živi sretnije od nas.
Želimo da svi oko nas budu savršeni i idealni, baš onakvi kakve ih mi zamišljamo.
Ali i u duhovnom životu se događa slično.
Npr. mi fratri, pod utjecajem raznih životopisa ili raznih spisa svetaca ili Crkve, želimo savršenu zajednicu i savršene fratre i idealno bratstvo (koje u biti i ne postoji), a u isto vrijeme smo nezadovoljni sadašnjim stanjem.
Vjerojatno ni u obiteljima nije drugačije, gdje netko želi savršenu djecu, savršene roditelje ili savršenog muža ili ženu.
U svakom slučaju, taj mentalitet čini da budemo nezadovoljni sa svojim životom, samima sobom ili osobama oko nas i u isto vrijeme smo nesretni jer nismo postigli ono što društvo od nas zahtjeva.
Ne želim nikoga osuđivati, već želim samo napomenuti da je ona žrtva našega okrutnog mentaliteta koji ne prihvaća nikoga tko ne udovoljava mjerilima postavljenim od strane društva (ili bolje reći: od strane medija), tj. ako netko nije lijep, ako nije mlad, ako ne zarađuje puno novaca i ako ga se ne može iskoristiti na bilo koji način, onda njegov život baš i nema nekog smisla i nije poželjan u ovom društvu.
Dapače, to što srce kuca, to što krv teče venama i što je duša u čovjeku nije više toliko važno koliko je važno da se zadovolje svi uvjeti koje društvo postavlja.
Za neke je ona bila mrtva i prije nego je preminula, jer su u njoj gledali nedostatak svega onoga što je njima najvažnije na svijetu i bez čega, po njima, život nema smisla i dostojanstva: ljepota, mladost, zarada, užitak, samostalnost…
To je, po meni, kratak opis današnjeg mentaliteta koji polako, ali sigurno postaje dio i našega mentalitet, i od kojeg nas Isus poziva da se odvratimo.
Isus nam, kao i uvijek, pokazuje vlastitim primjerom i životom kako treba živjeti i djelovati.
Zato nam on predlaže pustinju.
Pustinja u bibliji označava mjesto gdje žive divlje zvijeri, gdje nema života zbog nedostatka vode i označava mjesto gdje žive zli duhovi.
Uglavnom, pustinju možemo okarakterizirati kao mjesto udaljeno od čovječanstva, udaljeno od civilizacije i udaljeno od društva.
Za Izraelski narod, predvođen Mojsijem, pustinja je značila prijelaz iz Egipta u Obećanu zemlju (tj. prijelaz u geografskom smislu).
Za Isusa je pustinja takodjer značila prijelaz, ali samo u vremenskom smislu, i to kao priprema za početak vlastitog proročkog djelovanja.
On je pustinju iskoristio da provede neko vrijeme udaljen od društva i od vlastite svakodnevice, tj. nakratko je “pobjegao” da bi se opet vratio u to isto društvo.
Očito da je najbolja usporedba sa pustinjom upravo korizma koja je ispunjena molitvom, postom, odricanjem i raznim djelima milosrđa.
Ne kažem da sada, tijekom korizme, treba napustiti posao ili studij ili kuću i otići u Gorski Kotar i živjeti među medvjedima i tamo razmišljati o životu!
Dapače, tek bi to bilo pogrešno! 
Slušajući savjete duhovnih otaca, trebali bi uzeti malo vremena za sebe, kao što je to Isus činio, i svaki dan napraviti “pustinju” u kojoj bi se udaljili od svakodnevice, ali samo u vremenskom smislu, ne fizički.
To nije bijeg od vlastitoga života, već priprema za život, za svakodnevicu.
Kada se na taj način malo odmaknemo, onda jasnije vidimo sve ono što nas okružuje, i još važnije, jasnije vidimo osobe koje nas okružuju u našem životu.
To je važno, jer smo se već toliko navikli primati ljubav od drugih da nam je to postalo normalno i da to uzimamo zdravo za gotovo.
No, ako si svako malo (po mogućnosti, svaki dan) posvješćujemo svu tu ljubav koja nas okružuje u osobama koje nas vole, onda više nećemo biti nesretni i nezadovoljni.
Nećemo više željeti neku savršenu obitelj ili savršeno bratstvo, jer to već imamo - ako je Bog stvorio nekoga ili nešto na način na koji je On to želio, tko smo onda mi da sumnjamo u njegovo stvorenje i da Ga kušamo na taj način ne prihvačajući ono što nam je On darovao.
Dao nam je sve što nam treba da ostvarimo savršenstvo za kojim čeznemo (svaki čovjek na svoj način).
Samo ćemo tada zapravo shvatiti one Isusove riječi:
“Tko hoće ići za mnom… neka uzme svoj križ svaki dan i neka me slijedi!” (Lk 9, 23)
To je mentalitet križa:
uzeti na se svoju svakodnevicu (sve osobe, situacije, poteškoće i okolnosti u našem zivotu) i nositi je svaki dan nasljedujući Isusa.
p.s.
jedan mali savjet za korizmu:
ove godine se odrecimo nečega na jedan inteligentan način.
Na taj način da znamo zbog čega smo se nečega odrekli i koji je cilj tog odricanja.
Jedan primjer (koji se dotiče onoga gore rečenoga):
odreći se nečega zbog čega sam uzalud gubio vrijeme i korištenje tog vremena da bih napravio svoju svakodnevnu “pustinju”.
Ima još mnogo drugih načina inteligentnog posta kojim se odričemo nečega što nama ili drugima šteti (direktno ili indirektno) ili kojim želimo postići nešto što će biti korisno i nama i drugima…
komentiraj (1) * ispiši * #
