SAMOĆA – ČOVJEKOV NAJVEĆI (NE)PRIJATELJ

«Spoznaj samoga sebe!» - prva i najvažnija stvar u bilo kojem ljudskom djelovanju.
Da bi mogao «od sebe nešto načiniti», najprije moraš upoznati mogućnosti i darove koje imaš.
O tome je govorio i evanđelist Luka (Lk 14,28-32).

Čovjek odrasta u zajedništvu s drugim ljudima i svaki njegov postupak se mjeri (ili uspoređuje) s postupcima drugih ljudi.
Sam čovjek nauči sebe gledati u odnosu na druge ljude.
Uspoređuje se s drugima do te mjere da postane zadovoljan time što je bolji od drugih, bez obzira što nije «dao sve od sebe».
Nije bitno koliko je iskoristio svoje prave talente i darove, već je važno da je bolji od drugih (bar je tako bilo dok sam ja bio u srednjoj školi).
To je, naravno, krivi način upoznavanja sebe.
Na ovaj način čovjek ne upoznaje samoga sebe, već se zadovoljava mrvicama koje mu se bacaju sa stola.
Postiže ono minimalno, tj. za dlaku je bolji od drugih i time se ponosi i zadovoljava.

Recimo da je (nažalost!) u duhovnom životu jednaka stvar.
Netko će se zadovoljiti zbog toga što izrekne više molitava od drugoga.
Netko će biti «svetiji» jer je prisutniji na mjestima molitve od nekoga drugog.
Ima još bezbroj primjera koja mogu potvrditi da ljudi koji više mole smatraju da su Bogu bliskiji od onih koji manje mole od njih.
To smo, vjerujem, svi imali prilike iskusiti na vlastitoj koži.

Na sreću, Bog ne gleda na taj način (Mt 7, 21-23).
Bogu ne trebaju naše molitve, one su potrebne nama.
Bogu ne trebaju naše žrtve, one trebaju nama.
Bogu trebamo mi sami. Bogu treba čovjek nepodijeljena srca.
Treba mu čovjek u svim svojim dimenzijama.
Treba mu čovjek i kada je hrabar i kada je slab, kada je grešan i kada je pobožan, kada čini dobro i kada griješi, kada je buntovnik i kada je poslušan, kada je u «bedu» i kada se osjeća najsretnijim na svijetu… Bog nas treba u svim našim stanjima i situacijama.
Zapravo, mi trebamo Boga u svim našim situacijama i stanjima.

Bog želi da mu se predamo takvi kakvi jesmo.
Ne moramo se praviti sveti da bi «s Bogom razgovarali».
Ne moramo glumiti bezgrešnost da bi «imali posla» sa Bogom.
Bilo bi glupo pred Boga ići s nekom maskom, jer nas on pozna više nego mi sami sebe.
Bog ne traži da budemo «drvene marije», već traži da pred njime budemo ono što jesmo, jer nema smisla praviti se pred njime da smo nešto drugo.

Da bi čovjek bio sposoban pred Boga stati onakav kakav je, najprije mora spoznati istinu o sebi, tj. mora najprije samoga sebe dobro upoznati.
Ako samoga sebe ne prihvaća, ne može čovjek doći pred Boga onakav kakav je.
Možda je to i najteži dio posla.

E, htjeli mi to ili ne, u ovom trenutku nastupa samoća.
Kažu da je najveći problem modernog čovjeka upravo samoća.
Bez obzira na telefone, mobitele, SMS-ove, fejzbuk (facebook), imejl (e-mail), skajp (skype) i ostala sredstva komuniciranja,čovjek se s vremena na vrijeme nađe u trenucima samoće.
Zapravo, dosta je da čovjek u jednom trenutku bude neshvaćen od drugih, pa da ga pogodi „akutni napad osjećaja samoće“.

U trenucima samoće čovjek se sam pred sobom „razgolićuje“.
Samoga sebe vidi onakvim kakav je.
Padaju sve maske koje nosi zbog drugih ljudi.
Samoća ne podnosi nikakvu masku.
Samoća nam govori o nama samima više nego smo sposobni i zamisliti.
Reče jednom jedan čovjek (kojem zaboravih ime): „Samo pred Bogom smo ono što zapravo jesmo, ni trunka više od toga, ali ni trunka manje od toga...“
Pred ljudima možemo biti simpatični, pametni, voljeni, hvaljeni i slavljeni, možemo biti onakvi kakvi se predstavimo.
Samoću ne možemo varati.
U samoći izlazi na vidjelo sve.
Samoća je lukavo stvorenje, jer nas često puta podsjeća na ono od čega bježimo.
Stavlja pred nas ono što ne želimo vidjeti i znati o sebi samima.
Samoća se koristi i raznim trikovima.
„Predlaže“ nam razne teorije zavjera.
Želi nas uvjeriti da smo sami, ostavljeni od svih, napušteni.
Najbolji od tih trikova je uvjerenje da nas je i sam Bog napustio.
Da Ga nema kad Ga trebamo.
Još ako se k tome pridruži i kakva „nevolja“ u životu, onda smo gotovo 100% sigurni da nas je Bog napustio.
Samoća nam otkriva najgore o nama samima.
Jedino smo u samoći sposobni vidjeti sve što jesmo (i sve što nismo).
Od samoće nitko nije pošteđen, čak niti najdruštveniji ljudi koji su „stalno“ u kontaktu s ljudima.

Samoća nam postane neprijatelj ako bježimo od nje „ko vrag od tamjana“.
Ako se svim silama trudimo da ne ostanemo na trenutak u samoći.
Možemo bježati od nje na razne načine.
Možemo postati ovisni o filmovima, internetu, televiziji, sportu, pa čak i alkoholu.
Možemo se baviti svime i svačime samo da ju ne sretnemo.
Sve što nam padne na pamet je bolje od samoće.
Bježeći od samoće, bježimo od samih sebe.
Bježimo od onoga što jesmo, jer nam se to ne sviđa, jer ne možemo sami sebe smisliti.
Ono što jesmo (često) nije ono što želimo biti.
Padamo u očaj i prepuštamo se tom očaju.
Prepuštamo se „jadikovanju“ nad samima sobom.
Postajemo nostalgični za nečim što ne možemo postići. Ništa nije kako bi trebalo biti...

S druge strane, samoća nam može postati prijatelj, i to najbolji.
Reče jednom jedan pametan čovjek: „U trenucima samoće... kada se prepustim onome što si ne mogu objasniti... kada se izgubim u onoj Tajni koju neću nikada biti sposoban shvatiti... vjerujem da tada molim... vjerujem da se tada susrećem najiskrenije sa svojim Bogom.“ (Rahner)
Samoća će nas „razgolititi“, tj. pokazat će nam tko smo i što smo.
Samoća ne dopušta „hoću-neću“.
Prihvaćajući ono što nam samoća pokazuje napokon postajemo sposobni prihvatiti sami sebe.
Napokon smo sposobni upoznati sami sebe onakvima kakvi zaista jesmo.
Upoznavanje samoga sebe je početak upoznavanja Boga.
To je početak skidanja maski pred sobom i pred Bogom, a onda će uslijediti i skidanje maski pred drugima.
Teško je to, ali malo-pomalo to će nam biti sve draže – susretajući se sa samima sobom susrećemo se s Bogom.
Malo-pomalo i samoća će nam postati draga i potrebna.
Malo-pomalo i naša samoća neće više biti tjeskobna, već će postati „mjesto razgovora“ s Bogom.
Nije bezveze Isus rekao da se molimo u samoći. (Mt 6,6) Znao je On o čemu se radi.
Ne zato da se sakrijemo i „budemo bolji od farizeja“, već zato što je samoća najbolje „mjesto“ za susret s Bogom.
Samoća nam pomaže da pred Boga stanemo onakvi kakvi jesmo.
Baš onakvi kakve nas on želi – jer na kraju krajeva, on nas je i stvorio onakvima kakvi jesmo.

Ljude možemo zavaravati, sebe same malo manje, ali Boga nimalo.
Jedini uvjet za iskrenu i plodnu molitvu jest doći pred Boga bez maske.
Time se ne želi reći da sve ostale molitve „ne vrijede“, već je upitno koliko će ta molitva biti plodna za nas.

...samoća skida maske, Bog nas želi bez maske... sve mi se više čini da je i samoća Božje stvorenje!