Gdje je nestao križ?

petak , 31.01.2014.


Duhovnost koja je danas "najpopularnija" i najraširenija nema neko posebno ime,
ali je slična filmu koji prikazuje Isusov život,
a taj film ima neke izrezane (cenzurirane) dijelove! eek
Nažalost, tuzan ti izrezani dijelovi filma su baš oni dijelovi Isusova života koji su temelj Evanđelja i temelj naše vjere - križ (muka i smrt) - a uskrsnuće je još dobro prošlo, jer nije izrezano u većini slučajeva.

Znamo da nema uskrsnuća bez križa i znamo da je Isus pobijedio smrt i grijeh preko križa do uskrsnuća. yes
Nema Isusa bez križa! no (...a to nam lijepo govore raspela u svakoj kršćanskoj kući!)

Zašto se događa da u "filmu" naše duhovnosti često puta "izrežemo" (tj., želimo zaobići) križ? rolleyes
Zato jer križ označava trpljenje, muku, odricanje, bol, patnju, suze, pokoru, nelagodnosti, tjeskobe, borbe, bitke... do kraja života! cry
A mi smo ljudska bića (pod utjecajem mentaliteta "Jer ja to zaslužujem!" ili "I ovce i novce!" ili "Život bez muke!", itd.) i tako tražimo što jednostavnija i "ekspresnija" rješenja - dakle križ ne dolazi u obzir! headbang

Lakše nam je izabrati iz Isusova života samo ono lijepo (ružičasto) i ono što nam odgovara i tako živjeti svoju duhovnost (koja onda prestaje biti kršćanska i Kristova)!
Lakše nam je zamisliti Isusa kako šeta Galilejom i ozdravlja bolesne, čini čudesa, pretvara vodu u vino, hoda po vodi, priča lijepe priče o tome kako nas Bog sve voli... - sve je to istina... ali nije to potpuna istina!

Potpuna istina se nalazi na križu! sretan
Na križu sve to Isusovo šetanje po Galileji i Judeji dobiva smisao!
Na križu svaka Isusova riječ dobiva smisao - neke Njegove riječi se niti ne mogu razumijeti bez Njegova križa!
Bez križa Isusov život ne bi imao smisla!
Bez križa naša vjera nema smisla!
Bez križa niti jedna duhovnost nije kršćanska!


Pošto smo mi ljudi postali takvi da živimo na taj način da nam "sada, ovdje i pod svaku cijenu" bude dobro i osjećamo se lijepo (a to nam duboko "urezuju" u glavu mnogi mediji i razna društvena zbivanja oko nas) tako smo u napasti da taj način razmišljanja prenesmo i na našu duhovnost!
A duhovnost je usko povezana sa našim svakodnevnim životom i svime onime što živimo kroz dan!
I onda se, naravno, vidi u našem svakodnevnom životu kakva je naša duhovnost!
Ne očituje se naša duhovnost po tome koliko smo pobožni nedjeljom na misi, već upravo po svakodnevnim stvarima našega života!

Ako je "film" naše duhovnosti "izrezan" na onim mjestima gdje je Isus podnio muku i smrt, onda će se i u našem svakodnevnom životu očitovati isti "film"!
Postat ćemo "kršćani" koji iz vjere uzimaju ono što im odgovara, ono što im je lijepo, ono što im daje neki (prividni) mir, ono što im možda olakšava savjest da su "udovoljili" Bogu... ali ništa od toga neće previše utjecati na naš svakodnevni život!

Isus traži sve, ne samo dio našega života! yes
Traži da budemo slični Njemu! kiss

Isus je imao "vezu" kod Oca Nebeskoga i mogao je zaobići muku i križ, ali nije to učinio!
Znao je da je to jedini put do Cilja - Uskrsnuća!

Svaka duhovnost koja "preko veze" želi zaobići križ i koja traži ekspresna i magijska rješenja dovodi nas do stanja u kojem nikako nećemo doći do Cilja!
Zato su opasne duhovnosti koje nam nude rješenja "bez muke" ili "rješenja za sve probleme"!
Takve duhovnosti trebaju nositi oznaku "light" ili "50% manje muke" - kao one "light" majoneze koje su nevjerovatno bezokusne! dead
"Bezokusna" duhovnost nas vodi u "bezokusan" život u kojem je jedini cilj izbjeći križ, a time izbjegavamo pravi Cilj - biti slični Isusu!


Zagrliti križ (kao sv. Franjo i kao mnogi drugi sveci) za nas znači ne mrziti samoga sebe, već u muci i trpljenju sjediniti se s Isusom koji je trpio i bio mučen.
Zagrliti križ znači živjeti sa ljudima oko sebe u ljubavi (koliko god nam se oni činili teškima)!
Znači napustiti vlastiti egoizam kako bih se približio svome bližnjemu, tražeći najprije njegovo dobro, a ne svoje!
Znači nositi teret svojih slabosti... biti svjestan da postoje, ne podržavati ih i poticati, već ih strpljivo nositi i ne dopustiti da vladaju nama!
Znači prihvatiti Božji poziv na čistoću duše i tijela!
Znači živjeti vjernost Bogu do kraja života u svemu što činimo!
Znači činiti sve kao da Bogu činimo!
Znači gledati (i tražiti) Boga i u (nama) najomraženijoj osobi!


Prihvatiti križ u našem životu... znači prihvatiti Isusa koji nam se želi približiti! kiss

Ako se i dogode nekada neki izvanredni događaji u našemu životu (čudesa, objave, viđenja)... i to je dio "filma" naše duhovnosti... ali treba uvijek biti svjestan, da se iz toga "filma" nikako ne smije izrezati (zaobići) najvažniji dio - križ, jer onda nema "happy end-a" tome filmu, a kraj toga filma daje smisao svemu ostalome!


...i da ne bude sve tako crno/sivo: smijeh

Nije bitno koliko je naš križ velik ili težak, važno je da ga možemo obojati najljepšim bojama! yes sretan
Pa tako najveći i najteži križ...
...može postati ogromna šarena drvena greda koju možete staviti preko provalije pred kojom se nalazite kako bi vi i ljudi oko vas mogli s osmijehom prijeći preko nje!
Ili može postati ogromna šarena drvena greda po kojoj ćete se vi i ljudi oko vas moći uspeti par metara iznad zemlje i gledati svijet iz druge perspektive koja će vam otvoriti (duhovne) oči!
Ili može postati teška šarena greda koja će poslužiti kao uteg kada dođe vrijeme da se na vagu Posljednjega Suda s jedne strane stave naši grijesi i grijesi drugih ljudi i njihove slabosti, a s druge strane taj teški šareni križ koji će biti dovoljno težak da prevagne i mnoge spasi! thumbup
Ili jednostavno to šarenilo našega križa može biti znak da je Bog odabrao "lude ovoga svijeta" i da smo mi među njima... nut ludi za ovaj svijet... a odabrani od Boga!

Ipak, najljepši je križ onaj Isusov, jer na njemu su ucrtana imena svih ljudi koji su hodili i koji će hoditi ovom zemljom... zašto da si uskratimo pogled na tu ljepotu? ...jer možda i mi iz pogleda na Isusov križ naučimo kako svoj križ obojati! sretan


mah hrvatska wave



Bog nikada ne šuti!

ponedjeljak , 02.12.2013.

Vjerujem da smo svi barem jednom u svome (duhovnom) životu doživjeli "Božju šutnju". eek

To je ono stanje... u kojem ti treba npr. Njegova riječ koja potvrđuje tvoj životni put ili neki osjećaj koji će ti reći da ideš u pravom smjeru ili neki poticaj koji će te gurnuti naprijed (tada bi nam i udarac nogom u stražnjicu dobro došao - tada je čak i to korak naprijed) ili bilo što samo da ne osjećamo tu strašnu "Božju šutnju", tu prazninu, tu pustinju, tu suhoću, taj "pakao" na zemlji, to užasno stanje... notuzan

U tim trenucima (redovito) osjećamo i to da nema nikoga uz nas, cry naši bližnji se čine daleko, čini se da nas ne razumiju ili nas ne prihvaćaju... baš u tom trenutku...

Baš u tom trenutku nam naš Neprijatelj burninmad (znamo jako dobro tko je on) laze daje i svakakve ideje i misli... namcor sve ono što nikada ne bi pomislili, to baš sada, u ovome trenutku muke i tjeskobe, mislimo i osjećamo... misli o tome kako nas je Bog ostavio, kako nas je napustio i kako ga mi ne zanimamo ni malo... baš tada smo najlakši "plijen"... baš je tada najlakše posustati. rolleyes

Nema strašnijega stanja za čovjeka koji pokušava živjeti svoju duhovnost od stanja koje mi ljudi opisujemo kao "Božja šutnja"!

Kada mi ljudi obično nešto zaključimo, uglavnom to NE bude ona "istinska" istina! zaliven

Vjerujem da je tako i u ovom slučaju.

Ne prihvaćam činjenicu da Bog može šutjeti! headbang

Ima jedan događaj u Starom Zavjetu:

Glas reče proroku Iliji:
"Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi."
Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi,
ali Jahve nije bio u olujnom vihoru;
poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu;
a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju;
poslije ognja šapat laganog i blagog lahora..." sretan (1Kr 19, 11-12)


Pogodili ste (a vjerojatno znali i od prije), Jahve je bio u "šapatu laganog i blagog vihora",
tamo gdje ga nitko nije očekivao. yes
Nitko nije očekivao Svemogućega, Svevišnjega, Gospodina nad vojskama... da se pojavi u nekakvom lahoru... to je za curice cerek (rekli bi "muškarčine"), a ne za Boga nad bogovima koji upravlja svime, uzdržava sve i daje svemu život i duh.

Hoću reći (a očito i Biblija to hoće reći), ako se Bog ne pojavi u onom obliku koji nama odgovara ili ako nam se ne javi onda kada mi to očekujemo ili ako nam ne pruži ono što u datom trenutku želimo... ne znači da nas je napustio, ne znači da nije ovdje, ne znači da nam ne progovara na neki drugi način. yes

Baš u tim trenucima kada osjećamo da nas je Bog napustio,
kad osjećamo da nas drugi ne razumiju i ne prihvaćaju, kad osjećamo kao da smo sami bez ikoga na ovome svijetu...
...baš tada nam Bog najviše "progovara", najviše nam govori tom "šutnjom", govori nam, iako ne na način na koji mi očekujemo da će nam progovoriti!

U toj muci, govori nam, kroz tišinu:
"prepusti sve u Moje ruke, prikaži Meni sve što nosiš u sebi!" kiss

Kao da nas poziva da učinimo neki "smrtonosni" dead korak ili skok u nepoznato!
Mislimo si tada:
"ne čujem Ga, ne osjetim Ga... i kako da Mu sad vjerujem, kako da vjerujem da je tu negdje, da je u tišini, u mraku?"
I baš to traži od nas, da na Njegovu "ludost" odgovorimo svojom "ludosti"! lud

Sveti Franjo je jedini svetac koji nije izliječio gubavca,
nego je susret s gubavcem izliječio njega... yes
Kada je zagrlio gubavca, sve "što mu bijaše slatko postalo je gorko,
a sve što mu bijaše gorko postade slatko."

Ali kaže Franjin životopisac: "bilo mu je mrsko i odurno i odvratno vidjeti gubavce, gadili su mu se kada bi ih vidio izdaleka...ali prisilio je sam sebe (pobijedio je sam sebe), prišao je i zagrlio gubavca" cerek
Osim gađenja Franjo je znao da je opasno po život približiti se gubavcu i dotaknuti ga (tada je to bila smrtonosna, zarazna bolest),
znao je da čini "ludost"!
Činilo mu se kao da ide zagrliti samu smrt. dead
Učinio je taj "smrtonosni" korak!

Za njega je to ipak bio spasonosni korak,
a ne ono što mu se činilo na početku! sretanyes


U trenucima kada nam se čini da je najluđe moliti, prepustiti se Bogu, u trenucima kada smo uvjereni da Ga nema, da nas je napustio, u trenucima kada nam se nevjera čini logičnim rješenjem... baš tada treba pobijediti/prisiliti samoga sebe (posebno protiv svojih osjećaja koji nas vuku na drugu stranu)
i približiti se toj samoći i tišini i zagrliti je!

I tek tada ćemo doživjeti ono što kaže sv. Pavao: "U nadi protiv svake nade povjerova Abraham..." - povjerova čak i kad su ga njegovi najdraži ismijavali, povjerova čak i kad mu je "zdrav razum" govorio suprotno, povjerova čak i kad su mu njegovi vlastiti osjećaji napominjali da je "lud" nut jer vjeruje Božjem obećanju...

Tek tada ćemo doživjeti pravu vjeru, a sve ostalo su "priče za malu djecu"... yessretan

Za nas je spasonosni svaki "ludi" korak i trenutak u kojem vjerujemo Bogu
čak i kada nemamo razloga ili dokaza za vjeru!
Svaki takav "smrtonosni" korak, kada bismo po ljudskom razmišljanju trebali prestati vjerovati i tražiti utjehu u nečemu što nije Bog,
bit će za nas spasonosni korak u kojem ćemo okusiti što je vjera! smijeh

"U nadi protiv svake nade..." - tek tu ćemo vidjeti kolika je naša vjera! thumbup sretan yes

mah hrvatska wave

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.